Kako kazalište utječe na djecu (2.dio)

Dragi kolege mama i tata,

Moram priznati da su mi neke stvari koje sam otkrio istažujući ovu temu bile nevjerojatne, koliko god se i sam bavim kazalištem. Znao sam da ono utječe na psihološki, socijalni i emocionalni razvoj djece, ali rezultati nekih istraživanja jednostavno su me iznenadili. I još više utvrdili u uvjerenju da je kazalište za djecu vrlo ozbiljna grana umjetnosti kojom se potrebno baviti odgovorno. Mi u kazalištu imamo potencijalno vrlo moćan alat u rukama. Može se koristiti za puku zabavu, ali i za vrlo bitne odgojno-obrazovne ciljeve. O čemu se radi, što sve kazalište može napraviti i što se i zašto uopće trudimo iz predstave u predstavu postaviti na daskama koje život znače?

OBRAZOVNA MOĆ KAZALIŠTA

Istraživanje katedre za reforme u edukaciji američkog Sveučilišta u Arkansasu pokazalo je da kazalište ima brojne pozitivne učinke na razvoj mozga. Samo jedna priča ispričana kroz kazališnu predstavu na mozak mladog čovjeka djeluje nekoliko puta kvalitetnije i dugotrajnije negoli ista priča koju će pogledati kao film ili je pročitati u knjizi. Mladi koji su odgledali predstavu pokazali su daleko bolje rezultate nego svoji vršnjaci koji su gledali film ili čitali knjigu, točnije su odgovorili na pitanja o povezanosti među likovima, znali su kontekst radnje i bolje su se izražavali. Mnogima se, dakle, i obogatio vokabular. Osim toga, povećao im se osobni nivo tolerancije, bolje su razumjeli radnju i lakše otkrili emocije likova.

Kazalište je moćnije od filma i knjige? Kako je to moguće? Razlog leži u tome što se za vrijeme gledanja kazališne predstave aktivira više dijelova mozga nego kod gledanja filma ili čitanja knjige. Mozak mora obraditi mnogo informacija koje prima iz različitih podražaja i pritom uključuje brojna područja zadužena za, primjerice, vizualizaciju, sluh ili razumijevanje, a sve u realnom vremenu i stvarnom prostoru koji se otvara ispred promatrača.

Potaknut ovim novim spoznajama o moći kazališta, napravio sam meme za društvene mreže. Na bespućima Interneta naletio sam na tekst anonimnog autora, malo ga doradio, a na kraju je postao i moto stranice našeg Malog teatra: “Znanstvenici su otkrili da 3D/4D filmovi i proširena stvarnost postoje već tisućama godina. Zove se – kazalište.”

IZGRADNJA ZDRAVOG DUHA

Petogodišnje istraživanje The New Victory Theatre-a iz New Yorka o utjecaju kazališta za djecu i mlade, pokazalo je i jedan od ključnih neočekivanih rezultata. Djeca koja tijekom svog školovanja nisu pohađala kazališne predstave i dramske radionice, manje vjeruju u svoje perspektive u smislu mogućnosti studiranja i rada. Meni je ovaj podatak apsolutno šokantan, jer mislio sam da je za izgradnju zdrave perspektive u glavama djeteta dovoljno da dijete pohađa npr. neku sportsku aktivnost. U zdravom tijelu, zdrav duh. Ali očito nije. Izgleda da je ipak kultura taj ključni element koji duh održava zdravim.

RAZVOJ EMOCIONALNIH KOMPETENCIJA

Gledanjem raznolikih predstava u kojima likovi proživljavaju različite situacije koje su obojane pozitivnim i negativnim emocijama, kod djece dolazi do psihološkog razvoja: uče prepoznati emocije i uživjeti se u emocionalno stanje lika (empatija). Empatija ima vrlo važnu ulogu u kasnijoj dobi pa ju je važno razvijati od najranije dobi. Kazalište je za to idealno jer se empatija razvija prirodno i nenametljivo.

RAZVOJ SOCIJALNIH KOMPETENCIJA

Kazališna predstava je sjajna platforma na kojoj djeca uče, usvajaju i vježbaju prosocijalne vještine poput slušanja, lijepog i odvažnog govora, vještina povezanih s funkcioniranjem u grupi kao što su postavljanje pitanja, čekanja na red, pružanje pomoći drugima, vještine razumijevanja tuđih i vlastitih emocija itd.

Dobre predstave za djecu u svojoj dramaturgiji imaju organiziranu dinamiku – stišavanje atmosfere i smanjivanje intenziteta doživljavanja izmjenjuje se sa suprotnim polom – poticanjem dječjeg smijeha i reakcija. Djeca na ovaj način osvještavaju vlastite reakcije i porive te ih imaju priliku kultivirati do razine koja odlikuje “aktivnog slušača” – ključne odlike za uspjeh u osobnim i poslovnim odnosima u odrasloj dobi.

Odlazak u kazalište, pa čak i gostovanje kazališne predstave u prostoru koji je djeci poznat (školska dvorana, vrtićki hol i sl.) pretpostavlja pridržavanje određenih pravila ponašanja. Gledanje kazališne predstave je društveni i kulturni događaj. Neka od pravila kazališnog bontona su čekanje u redu na karte, pridržavanja mjesta sjedenja, poštivanje tišine i neometanja igre na sceni i drugih u publici i td.

ESTETSKI ODGOJ

Kazalište za djecu i mlade utječe na razvoj estetskih vrijednosti te uvažavanje estetike. Mnoge kazališne predstave djeci nude primjeren estetski užitak u kojemu se ona uče gledati očima boja, zvukova, slika, riječi, pokreta. Kažem “mnoge”, jer nažalost neka kazališta i neke predstave žrtvuju estetsku komponentu scenske umjetnosti na uštrb prodaje karata. Pa tako postoje predstave s mnogo spektakularnih i raskošnih vizualnih i auditivnih elemenata. Ili pak skromnije produkcije, ali s neusklađenim tim istim elementima.

Danas je sve češća pojava da i odrasli i djeca ne razlikuju komercijalne stvari i kič od kvalitetnih sadržaja. Npr. djecu općenito, a posebno djevojčice od najranije dobi obasipaju jarkim bojama, šljokicama i blještavilom. Što šarenije, to je oku privlačnije, znaju marketinški stručnjaci. Kazalište pak usklađenošću i stiliziranošću kostima, rekvizita i drugih vizualnih i auditivnih elemenata djeci može usaditi vrijednosti ljepote i estetike.

INTERAKTIVNOST KAZALIŠTA

Interakcija je suštinska odlika kazališta kao medija. Prednost kazališta nad ostalim dramskim vrstama umjetnosti kao što su filmovi, serije i emisije, jest u tome što se događa uživo, neposredno, te osigurava određenu interaktivnost koja u drugim vrstama umjetnosti nije moguća. Interakcija između publike i glumaca može biti izravna ili neizravna tj. “nevidljiva”, poput žamora, pljeska, negodovanja, smijeha itd.

Što je izravna interakcija s publikom veća, više se otvara mogućnosti za dramsku pedagogiju. U predstavama Malog teatra i Tate Slikovnice, interakcija je dovedena do visoke razine – publika sudjeluje u smišljanju pjesama, igranju scena, razgovoru s glumcem itd., a sve za vrijeme predstave, uklopljeno u priču i izvedbu.

Opravdanost inzistiranja na ovako visokoj razini interakcije s publikom (koja može biti i opasna za integritet predstave, a pogotovo za integritet glumačkih živaca, haha!), nalazim u sljedećim rezultatima još jednog istraživanja koje ću spomenuti za kraj.

DRAMSKI ODGOJ STVARA BOLJE UČENIKE

U istraživačkom projektu DICE (utjecaj drame na ključne kompetencije u obrazovanju), financiranom od Europske unije, a u kojem je sudjelovalo 12 zemalja, 111 različitih obrazovnih kazališnih i dramskih programa, te 4475 učenika, istraživao se utjecaj dramskog odgoja na djecu i mlade u sferi školskih kompetencija.

Rezultati istraživanja su pokazali da učenici koji su sudjelovali u obrazovnim dramskim i kazališnim aktivnostima, za razliku od onih učenika koji nisu sudjelovali, imaju veća postignuća u ispitivanim kompetencijama: veću sigurnost u komunikaciji, veće razumijevanje u čitanju i razumijevanju zadataka, više vole ići u školu, više uživaju u školskim aktivnostima, bolji su u rješavanju problema, bolje se nose sa stresom, značajno su tolerantniji prema manjinama i strancima, daleko su aktivniji građani, pokazuju više zanimanja za sudjelovanje u javnim pitanjima, pokazuju povećanu empatiju, inovativniji su i iskazuju više poduzetničkog duha, posvećeniji su budućnosti i imaju više planova, daleko su više voljni sudjelovati u svim žanrovima umjetnosti i kulture, više vremena provode u školi, čitanju, igranju, razgovoru, s članovima obitelji te imaju bolji smisao za humor.

Eto, pa vi uskratite svoje dijete za kazalište, ako se usudite! Šalu na stranu, nadam se da vam je ova objava bila od koristi i razbistrila, kao i meni, što to točno mi u kazalištu za djecu i mlade radimo.

Naravno, ne rade to svi, zato je bitno pametno birati predstave, ali to je već tema za neku drugu objavu. Do tad, vidimo se po dvoranama, školama i vrtićima Lijepe Naše, uz smijeh, radost i igru kako na sceni tako i u publici!

Iskreno,

Igor

Crteži nakon predstave “Palac Sim, palac Tam” koju glumac igra bez ičega. Sonju sa dječjih crteža nazvali smo “Nevidljiva Sonja”. Na dječjim radovima pojavljivali su se i nevidljivi scenografski elementi.