Dragi kolege mama i tata,
Sjećate se korone? Dok ovo pišem oko mene ljudi kašlju, kišu, smrzavaju se, snižavaju temperaturu, boluju. Vratili smo se dobroj staroj gripi. Oko korone više nitko nije zabrinut. Premda je uzrokovala ogromne štete, kako zdravstvene, tako i po pitanju svjetske ekonomije. Na trenutak je i omogućila da se naša planeta odmori od zagađenja. Mnogo toga što znam o koroni, zapravo najveći dio – pročitao sam negdje.
A ono što znam iz prve ruke – korona je nepovratno oštetila umjetnost i kulturu. Premda ionako nikad nisu bile posebno cijenjene u našem društvu, za vrijeme korone još su više stjerane na marginu društva. U jednoj javnoj raspravi o tome kako umjetnici ne mogu obavljati svoju djelatnost zbog epidemioloških ograničenja, pa su na rubu egzistencije, narod se jednoglasno složio – kopajte krumpire! I bez korone narod se često slagao sa sličnim izjavama i stavovima – umjetnici su uhljebi i žive na račun poreznih obveznika! Nitko, naravno, ne želi priznati da umjetnik po uplati svog honorara isplaćuje državi porez i prirez, jednako kao i svatko tko živi od svog poštenog rada.
No, da vas ne zamaram svojim frustracijama u komunikaciji s odraslima koji su često puta pametniji od samih sebe, okrećem se djeci. I temama koje su nama roditeljima daleko bitnije od uvijek istih dnevnopolitičkih naricaljki.
Umjetnost i kultura za djecu najčešće su vrlo zanemarene i podcijenjene kategorije. Premda se vrlo dobro zna da npr. kvalitetno kazalište za djecu i mlade osim puke zabave, pomaže i u razvoju sljedećih vrijednosti bitnih za kvalitetan život: psihološki razvoj, obrazovanje, uvažavanje estetike, razvoj buduće publike, a time i sretnijeg društva. U konačnici, djeca koja konzumiraju kulturne sadržaje, kasnije imaju veće šanse živjeti višim standardom života. Jednaka je stvar s čitanjem. Budete li djeci čitali od rođenja, bude li kultura čitanja prisutna u njihovoj obitelji, to će dijete izrasti u čitača. Takvo će dijete, u konačnici, biti pametnije, empatičnije i uspješnije u životu.
Ovo su pokazala razna istraživanja, ali za vrijeme korone kao da se zaboravilo na to. Pod izlikom pandemije generacije djece ostale su zakinute za kulturne sadržaje. Zašto pod izlikom – zato što su kulturni događaji mjesta s najnižom stopom opasnosti od zaraze. A ipak nas se zakonski strpavalo u isti koš s krčmama i nogometnim stadionima. Iako smo školama i vrtićima nudili i trudili se objasniti nove modele organiziranja kazališnih događanja u uvjetima koji ne ugrožavaju apsolutno nikoga, tri generacije djece ostale su bez mogućnosti da dožive umjetnost uživo. Svaka čast vrtićima i školama koje su unatoč prevladavajućoj atmosferi ugošćivale i pohodile predstave! Bile su u manjini, ali ih je bilo. Djeca i ja smo vam zahvalni!
Nekako smo preživjeli pandemiju, a sad kad su granice između ljudi na interpersonalnoj razini ponovo otvorene, djeca mogu slobodno uživati u kulturnim sadržajima. Odlično! Samo što većina djece to čini vrlo rijetko. Zašto? Djeca su u kazališnoj teoriji tzv.”zarobljena publika”. Ne odlučuju sama ni o čemu, pa tako ni hoće li ići s roditeljima za vikend u kulturni ili u shoping centar.
Možda baš svi roditelji i ne moraju biti svjesni koliko je bitno djeci nuditi i izlagati ih kulturnim i umjetničkim sadržajima. Ali od svakog ravnateljice/a, učiteljice/a, odgajateljice/a to očekujem. Očekivao bih i da škola po zakonu MORA djeci nuditi sadržaje koje inače ne moraju konzumirati u svakodnevnom životu. Ali ne mora. Jer zakon o kulturnim sadržajima u kurikulumu ne postoji. Kao da Hrvatska ne voli svoju kulturu i svoju umjetnost. Evo još jedne dnevno-političke teme koja mi se podlo želi provući u ovaj blog. Kad su svi ti fenomeni isprepleteni, pa je nemoguće pričati o jednom, a da se ne dotakneš drugog i trećeg i desetog. Jednako su tako i odgoj i obrazovanje naše djece isprepleteni sa svime, te se događaju uvijek i svugdje. Zato je bitno dijelove djetetova svakodnevnog života i slobodnog vremena strukturirati svjesno i korisno. Kako? Pa, evo, vodite ih na predstave i u muzeje. Primjera je mnogo više, znate i sami koliko je kultura širok pojam.
Moram priznati da ispočetka ni meni nije bilo jasno zašto su umjetnost i kultura bitne za djecu i čovjeka općenito? Kao što je Hesse rekao – za dvjesto godina nitko se neće sjećati gradonačelnika nekog grada, ali svi će znati pjesme nekog pjesnika ili djela nekog slikara. Umjetnost i kultura su ono što nas razlikuje od životinja. I usko su povezane s razvojem mašte koja predstavlja najbezgraničniji potencijal našeg mozga. Tesla je, primjerice upravo zahvaljujući mašti darovao svijetu sve ove blagodati koje danas imamo.
No, koje su to točno stvari zbog kojih je dobro konzumirati kulturu i umjetnost? Na što one utječu u našim glavama i drugim tjelesnim i psihološkim mehanizmima? Sva sreća da sam studirao rani i predškolski odgoj i obrazovanje pa sam naučio ponešto i o tome. Drugu polovicu znanja skupio sam u dvadesetogodišnjem iskustvu nastupanja i interakcije s djecom.
U raščlanjivanju dobrobiti koje konzumiranje kulture i umjetnosti imaju na djecu, zadržat ću se na svojoj profesiji – dramskoj umjetnosti. Točnije, izvedbenom dramskom programu – kazalištu.
U sljedećoj objavi odgovorit ću na pitanje iz naslova – kako kazalište utječe na djecu? Konkretno ćete vidjeti kakve benefite vaše dijete može imati od kazališta i koliko su oni bitni u njihovim i vašim životima. Jedino nemam odgovor na pitanje hoće li nam ova prva godina donijeti više kazališnih predstava od vremena prije pandemije? Ne znam, jer to u najvećoj mjeri ovisi o vama. Hoćete li svoje male zatočenice/ke izvesti na predstavu ili ne.
Za kraj, samo da napomenem – ako vam se ova objava činila nešto manje zabavna i ozbiljnija nego moje prošle objave, predlažem vam da ovaj ili sljedeći tjedan posjetite kazalište i odete na neku od predstava za djecu i mlade! Tamo će vam biti mnogo zabavnije. Garantiram. A na nekoj od predstava možda se i vidimo!
Iskreno,
Igor
