Dragi kolege mama i tata,
Polako se vraćamo u radne obaveze, a vi ste sigurno jedva dočekali da se škole i vrtići otvore! Šalu na stranu, nova godina je prilika za nove odluke i nove početke. Motivacijska literatura često govori o tome da su novogodišnje odluke loše. Zato što statistika često pokazuje da vrlo mali broj novogodišnjih odluka traje do postizanja cilja. Da ne ulazimo u psihologiju samomotivacije, samo ću reći da se ja ne slažem s time da su novogodišnje odluke loše ili jalove ili da ih je bolje ne poduzimati. Cijeli život živimo po tom dvanaestomjesečnom ciklusu i naši bioritmovi su se posložili po njima, pa zašto onda ne iskoristiti val kolektivne energije i krenuti u novi početak?
Ako pitamo djecu, njima je svejedno je li nova godina ili majmunovo. Oni su manje-više uvijek spremni za novi početak. Djeca se lako prilagođavaju novim okolnostima. Nevjerojatno, ali istinito. Eto, moja klinceza je, naprimjer, vrlo lako popustila u svakodnevnim obavezama. Soba joj je počela izgledati kao bunker u kojem su igračke i odjeća napravile eksploziju. Zadnjih mjesec dana opsjednuta je igranjem dviju online igara. Što se nje tiče, njoj je novi početak (usvajanja loše navike), vrlo dobro sjeo i prije Nove godine. U usvajanju loših početaka smo djeca i mi odrasli isti, čini mi se. No, kad smo je suočili sa situacijom, zabranili igrice i korištenje laptopa i mobitela za išta drugo osim za školu i javljanje roditeljima, nekim čudom joj taj “novi početak” nije pao tako teško kao što sam mislio.
Mislio sam – bit će prosvjeda, bit će plakanja, pokušaja manipulacije, svih mogućih strategija koje djeca koriste da bi došla do svojih bioloških, emotivnih i drugih potreba. Ali nije bilo. Zašto? Zbog dvije stvari. Prvo, zabrana igranja igara (kao i gledanja onih kratkih videa po društvenim mrežama, da se razumijemo), bila je izrečena smireno i odlučno, a prije svega – argumentirano. Nisam baš siguran koliko roditelja koristi ovu “tehniku” razgovora s djecom, pogotovo kad su u pitanju “problemi”. No, ARGUMENTACIJA je vrlo bitan dio komunikacije s djecom.
Djeca nisu glupa, ona razumiju mnogo više nego što mi mislimo. Zato, kad se suočavamo s nečim poput zabrane – prvo je bitno samome sebi odgovoriti zašto nešto zabranjujemo. A onda to iskomunicirati djetetu. Odgovarajte na pitanje – koji su ciljevi zabrane? Na moguća djetetova “pitanja zašto”, imamo priliku osvijestiti svoje vlastito razumijevanje zabrane. Što više “zašto”, to više produbljujemo razumijevanje zabrane. O “pitanjima zašto” pisao sam u jednom od prošlih blogova i vrlo je bitno iskreno (barem u sebi, ako su odgovori preteški) odgovarati na njih.
Korijen svega nije u zabrani, nego u čišćenju od ovisnosti. Možemo to nazvati i predah, ili post. Zapravo se radi o metodi povećavanja životne kvalitete vašeg djeteta. Oslobađate mu prostor i vrijeme za aktivnosti koje se događaju u stvarnom životu. Zvuči li vam sad ovo kao zabrana?
Argumentirajte svoje postupke. Drugo što je bitno – zabrana ne traje zauvijek. To je također potrebno naglasiti. Jer tada zabrana prestaje biti zabrana, te ulazi u sferu – dogovora. Vi i dijete zajednički dogovarate vrijeme nekorištenja mobitela. Ne zabrane, nego nekorištenja. To može biti nekoliko dana ili tjedana, koliko već mislite da je potrebno. U svakom slučaju, jako je bitno da pitate dijete za mišljenje i prijedlog. Kao da se cjenkate.
Nikad nemojte reći – “nema ti toga i toga na mjesec dana”! Jer i sami znate da to nećete ispoštovati. A onda znate i da ćete djetetu pokazati da ne držite do svoje riječi. I da donosite ishitrene, nepromišljene odluke kojih se ni sami ne možete držati. Znate kako to već ide. U naletu bijesa spremni smo srušiti i nebo, a kako ne bismo bili spremni reći: “nema ti mobitela do daljnjega”?
Radije se cjenkajte s djecom. Dogovarajte cijenu. Ovo su sve vrlo negativni izrazi, ali nemam boljih. Vi npr. nudite mjesec dana, dijete neka ponudi svoje. Zvuči ružno, a evo zašto je lijepo. Djeca na ovaj način, ne samo da osjećaju da se njihovo mišljenje cijeni, nego su svjesna da su i sama sudjelovala u vlastitoj “zabrani”. Ovakve sitnice sudjeluju u izgradnji unutarnjeg korektiva ili “kompasa” kojeg djeca nose u kasniji život. Hoće li biti ovisnici o igrama (i mnogim drugim stvarima) ili će znati sami sebe zaustaviti, korigirati i planirati svoj uspjeh?
Kad ste dovoljno jasno iskomunicirali zašto je zabrana potrebna i kad se zajedno s djetetom dogovorili vrijeme pridržavanja zabrane, budite sigurni da dijete neće imati problema s pridržavanjem. Neće vas moljakati i koristiti ranije spomenute strategije. Barem ne do prvog puta kad to ne pokuša! A onda ga samo podsjetite na zajednički dogovor. Mogući su novi dogovori, kako da ne. Što je “zabrana” duža, to su njeno kršenje ili novi dogovor sve izgledniji.
A sad da se vratimo na početak ove objave. Kako opisanu strategiju primijeniti na sebi? Kako u skladu s novim počecima na sebi primijeniti npr. “zabranu” žderanja slatkog? Ili se samomotivirati na nepijenje piva? Barem na mjesec dana. Ne bi trebalo biti teško. Idemo probati? Argumentacija sa jasno postavljenim ciljevima, vremensko ograničenje, vraćanje na pridržavanje dogovora, kad popustimo… Hm, kad bismo barem imali roditelje iznad glave da nas svako malo podsjećaju na dogovor i drže na pravom putu!
Koju god novogodišnju odluku donijeli, želim vam mnogo sreće i uspjeha! Držite se svojih ciljeva i budite sami sebi roditelj. Nek vam novi počeci donesu što manje zabrana i oduzimanja, a što više dogovora i planiranja, kako vama tako i vašoj djeci! I privatno i poslovno nek vam je 2023. godina najbolja do sad!
Iskreno,
Igor
