Dragi kolege mama i tata,
Ovih se dana sudaramo po šoping centrima. Predbožićna potrošačka ludnica je u punom zamahu. Kupujemo sve – igračke, ukrase, elektroničke uređaje, namještaj, stvari i koje trebamo i koje ne trebamo. Stare stvari zamjenjujemo novima. Nove stavljamo u svoj životni prostor, diveći im se. Divimo se i svojoj platežnoj mogućnosti. Uživamo u tome što si možemo priuštiti mnoge stvari. I to je u redu.
No, kad se cijeli kraj godine vrti oko trgovine igračaka i zadovoljavanja djetetove potrebe za novim stvarima, onda to baš i nije u redu. Zašto? Jer djetetu stvaramo potrošački mentalitet. Uvijek nove i nove stvari, koje su vrlo brzo i lako zamjenjive. Osim toga, iza većine potrebe djeteta za igračkom stoje druge potrebe – potreba djeteta za novim iskustvom. S novim materijalima, novim igrama, novim načinima druženja, novim vještinama itd.
U dućanu sam i tražim lego kocke za svoju klincezu. Nailazim na malog vrtićarca koji bi pod svaku cijenu htio jedan autić. Na rubu je plača. Cendra i cvili. Mama, s drugom bebom u kolicima, ne da se. Odlučno i strpljivo objašnjava mu da je prije nekoliko dana dobio bager i da mu ne mogu svako malo nešto kupovati. Mama obećaje da će mu kroz tjedan, dva kupiti taj autić. Mali se smiruje, a ja se nadam da će mama održati obećanje.
Svaka čast mami koja je odoljela pokušaju trošenja novca, a ja bih dodao još nekoliko stvari, koje su, to se također nadam – mama i dječak odradili kod kuće. “Mama, zašto ne mogu dobiti autić sad i odmah?” Mnogo je mogućih odgovora. No, bez ozbira hoćemo li reći da je to zbog toga što novac ne raste na drveću ili zbog toga što trebaš cijeniti svaku igračku koju dobiješ, bitno je samo da razgovaramo s djecom. Iskreni razgovor o kupovini, trošenju novca, zarađivanju, možda čak i ulaganju itd. Svim onim aspektima za koje mislimo da djeca ne mogu shvatiti. Bit će tu tisuću pitanja “zašto”, ali ta pitanja ne služe tome da bi nas se stjeralo u kut i da bismo na kraju popustili. Nego dijete ima prirodnu potrebu za otkrivanjem svijeta koji ih okružuje. Osim toga, kroz iskreni razgovor s djetetom saznat ćemo mnoge stvari o samima sebi i svom poimanju svijeta. Razgovor s djecom, pogotovo kad postavljaju bezbrojna pitanja, može nam biti od iznimne koristi. Kao propitivanje vlastitih stavova, sustava vrijednosti, osvještavanje mnogih aspekata našeg karaktera.
Vratimo se na igračke. Naravno da ćemo s vremena na vrijeme kupiti igračku. No, istraživanja pokazuju da djeca za deset godina neće toliko cijeniti igračke koje ste im kupili, koliko trenutke koje ste proveli zajedno. Mnoge igračke djeca zaboravljaju već nakon tjedan dana. Dakle, djeca više trebaju zajedničke trenutke, nego stvari.
Evo što je moja kolegica Petra rekla roditeljima djece koju je njezin sin pozvao na rođendan: kupite mu iskustvo, ne igračku! Kazališna predstava je savršeni izbor za kupovanje iskustva, recimo. A još je k tome i jeftinija od posjete kino-kompleksu. I nebrojeno mnogo korisnija od kina (o tome zašto i kako, pročitajte u drugim mojim postovima).
No, histeriji kupovanja igračaka teško je pobjeći, pogotovo za vrijeme Božića. Ako je dječja i vaša pažnja fokusirana na kupovinu igračaka, onda barem neka ona bude što kreativnija. Npr. mnogo je bolje kupovati materijale za gradnju kućice ili božićnih ukrasa, nego gotovu stvar. Zato su lego kocke jedan od boljih izbora. Hobbyart materijali su još bolji izbor. A o zajedničkom pečenju kolača, pravljenju francuske salate itd. da ne govorim.
Poruka iz naslova nije da ne smijete kupovati igračke. Nego da za svaku igračku dobro razmislite što ona djetetu pruža. Ako je dijete toliko ludo za nekom igračkom, pa kupite mu je! A nakon što ste mu je kupili, obavezno mu kupite i iskustvo. Na jednu igračku, minimalno jedno iskustvo.
Vi odlučujete hoće li u budućnosti vaše dijete biti konzument ili aktivni sudionik ili čak kreator? Vi odlučujete hoćete li djetetu za blagdane (ili ostalih 300 i kusur dana u godini) priuštiti sate i sate kreativne igre ili sate i sate konzumerizma?
Najrasprostranjeniji oblik konzumerizma jesu igre na ekranima – mobiteli, tableti, laptopi, playstationi. Na tim uređajima dijete do određene razine stječe nove vještine, da. Ali većinu vremena ne radi ništa drugo nego stječe ovisnost o dozama hormona koji se kod igranja igrica otpuštaju u mozgu. Umanjuje si i sposobnost duboke pažnje i općenito – stvara cijeli niz veselih nesposobnosti s kojima će imati problema prvo njegovi učitelji, a onda i profesori, a na kraju krajeva – njegovi šefovi. To je također ogromna tema koju ću obraditi drugi put, ali bitno je ovdje spomenuti. I uvijek biti svjestan da je iznad i prije svega djeci za razvoj socioemocionalnih, kognitivnih i motoričkih vještina najkorisnije igrati se u stvarnom svijetu – uživo.
Koliko će neka igračka biti kreativno iskorištena ovisi i o vama. Probudite to dijete u sebi i dajte si priliku za opuštanje u dječjem svijetu. Igrajte se sa svojim klincima. Bilo da kupujete društvenu igru, kocke ili hobbyart materijale, kupujte ih s ciljem da ćete se i vi igrati s time. Ako vam se baš i ne da jer ste premoreni, budite kreativni! Osmislite način na koji možete, recimo, sjediti na svom kauču, a istovremeno biti dvorac djetetovim lutkicama. Ili čak ležati, a istovremeno biti pomični pejzaž po kojem vaše dijete vozi autiće. Lijenost može biti iznimno kreativna. Tad prestaje biti lijenost. Masterirao sam u tome, vjerujte.
Za ove blagdane vam želim mnogo igre i smijeha sa svojim najmlađima!
Iskreno,
Igor
