Dragi kolege mama i tata!
Dobro došli na moj blog o svjesnom roditeljstvu! Ako u svom prezaposlenom životu uopće imate vremena za čitanje blogova. Nadam se da ćete naći vremena, jer samo je stvar odluke, a ne količine slobodnog vremena, hoćete li se ili ne baviti sobom i svojom djecom. Prvenstveno sobom, jer bavljenje djetetom bavljenje je sobom. Svojim granicama, komfort zonama, strahovima, nesigurnostima, ali isto tako i svojim kreativnostima, užicima i potencijalima.
Kao što naslov bloga kaže, roditeljstvo je ozbiljan posao. Činjenica da roditeljstvo nije plaćeni posao, svrstava ga među robovlasničke sisteme. Tako da o roditeljstvu ne možemo baš govoriti kao o poslu. Ali ga možemo s punim pravom nazivati – zanimanjem. U svom punom višeznačju te riječi. Nabrojat ću nekoliko stvari zbog kojih smatram da je roditeljstvo zanimanje i to najteže zanimanje na svijetu.
Roditeljska je služba otvorena 0 – 24, sve vikende i blagdane (pogotovo blagdane!) i godišnje odmore (pogotovo godišnje odmore!!). Šef/šefica nikad ili vrlo rijetko spava, a čak i kad spava naš osobni angažman za njegovu/njezinu dobrobit ne da nam mira. Stres koji zaposlenici doživljavaju u radnom okruženju ništa je prema roditeljskom stresu pri dječjim tantrumima, nespavanjima i boljkama (a kamoli bolestima). Uza sve to dobivate i svakodnevni trening za cijelo tijelo, posebice kičmu. Niste ga uplatili, niste ga htjeli, ne treba vam – ali dobijete ga u paketu s bebom.
NI psihički, ni fizički nimalo lagano zanimanje. Zapravo, što da se lažemo – to je toliko teško i zahtjevno zanimanje da nam posao kojim zarađujemo za život dođe kao predah od mnogostruko zahtjevnijeg šefa/šefice kojeg imamo doma u dječjoj sobi. (Ma, da bar spava u njoj!) Prvih sam nekoliko godina jedva čekao poslovno otputovati od kuće. Ne da bih se nauživao novih krajeva, avanture, team bildinga – nego da se konačno naspavam!
U potrazi za najtežim zanimanjima na svijetu, konzultirao sam internet. Web-stranice tvrde da su među najtežima – tunolovac, deminer, vatrogasac, liječnik i rudar. Još jedna stvar koja sva ta zanimanja čini mnogo lakšim od roditeljstva je – škola. Za roditeljstvo niste išli ni u osnovnu, ni u srednju školu. Za roditeljstvo niste polagali 3 godine dodiplomskog, pa onda odlučili želite li još završiti kao magistar roditeljstva. Tko je za roditeljstvo upisao doktorat?
Za roditeljstvo se možete eventualno sami pripremati tijekom 9 mjeseci trudnoće, pokušavajući iskopati literaturu i savjete po internetu. I kad se dijete rodi, jedino što možete je usput učiti od drugih, a i to – samo osnove osnova. Fizikalije i fekalije. Što bi, ruku na srce, i sami pohvatali. Ostala ogromna količina “korisnih” informacija i znanja svodi se na marketinške aktivnosti poznatih i nepoznatih brendova. Protiv kojih nemam ništa protiv, ali i te se bave uglavnom fiziološkim i biološkim aspektima djece.
A gdje su informacije o pravim stvarima? Znanja koja se tiču skladnog razvoja djeteta? Za postizanje njegovog punog potencijala? Koje se tiču odgoja sretne odrasle osobe? I sretnih roditelja? Koje se tiču rješavanja vlastitog stresa koje roditeljstvo donosi?
Postoji li svo to znanje negdje, da ga se može naučiti? Naravno da postoji. Samo što nije strukturirano u obliku školskih predmeta. Uglavnom ste prepušteni sami sebi i svom provlačenju kroz džunglu često proturječnih informacija. S obzirom na objekt i materiju kojom se roditeljstvo bavi – dijete, koje je živo ljudsko biće i uvijek u mijeni, uvijek u rastu i razvoju, meni je apsolutno nevjerojatno što do dan danas ne postoje obavezne škole roditeljstva.
Još jedna stvar koja roditeljstvo čini najtežim zanimanjem na svijetu je činjenica da ne možete dati otkaz. Mislim da nema roditelja koji nakon nekoliko mjeseci nije shvatio da možda i nije to onakvo radno mjesto kakvo je očekivao. Ali opcije otkaza, nažalost – nema! Osim ako ste osoba s duševnim poremećajem. Što vas svrstava u skupinu radno nesposobnih, pa onda ionako ne biste mogli ostvariti nikakav radni odnos. Osim toga, ne možete uzeti bolovanje, ne možete dobiti povišicu ili prekvalifikaciju. Dok, recimo, napredovati možete. Ne da možete, nego bi bilo poželjno! Jer što više napredujete, zanimanje je lakše, ljepše i sve više uživate u njemu!
Osim što je do literature i informacija o svjesnom roditeljstvu teško ili nemoguće doći, većina nas većinu vremena niti ih ne traži. Pogotovo mi muškarci. Tate su nekako od početka djetetovog života gurnuti u stranu. To je biološka i antropološka činjenica. Sva sreća da već odavno ne živimo u pećini i da društvo sve više želi živjeti u skladu sa ljudskim i osobnim potrebama, a ne društvenim zadatostima i predrasudama. Pa onda moj prijatelj Pero može uzeti 6 mjeseci porodiljnog bez da ga ekipa za šankom ismijava. Dobro, to je zbog toga što on ne ide na šank. Pivo radije pije doma. No, činjenica je da smo kao društvo sve otvoreniji za razbijanje rodnih stereotipova.
Bez obzira jeste li mama ili tata, roditelj ste. A u tom obiteljskom robovlasničkom sistemu vašem djetetu je apsolutno svejedno što ste, tako dugo dok ste uz njega. Možete biti i životinja, što se djeteta tiče. Jer ono i s takvim roditeljem ima potencijal izrasti u Tarzana ili princezu Mononoke.
Za kraj prvog posta, dragi mama i tata, želim vam uspješnu borbu i što duži radni staž (koji, kako sam čuo, ide i nakon 18-te godine)! Nadam da će vam moj blog poslužiti kao podrška, informator o nekim novim momentima roditeljstva, kao prostor i vrijeme da stanete na loptu, odmorite i razmislite o svojim izazovima. Bio bih sretan kad bi ovo moje dijeljenje sup(a)(u)tništva nekome i pomoglo, a pozivam vas i na dijalog. Slobodno mi pišite, komentirajte i kritizirajte. Dijelimo iskustva, znanja i vještine međusobno, jer htjeli ne htjeli – kolege smo u najzaje… Najtežem poslu na svijetu.
Iskreno, Igor.