Dragi kolege mama i tata!
Ja sam roditelj, odgojitelj ranog i predškolskog odgoja, dramski pedagog i glumac, a u svom dvadesetogodišnjem radu s djecom, shvatio sam da se nitko (ili vro rijetki) bave roditeljima. Podrška roditeljima, u svim segmentima roditeljstva, vrlo je rijetka pojava u našem društvu. Sjećam se koliko je meni bilo teško prvih nekoliko godina uopće uhvatiti djetetov i svoj ritam života, a borio sam se i sa mnogim emocionalnim izazovima. Sjećam se i da kao mladi tata nigdje nisam mogao pronaći podršku. Vjerojatno sam je mogao naći na psihijatriji 😀 Ali nisam smatrao da su moji problemi toliko veliki da bi ih se trebalo tretirati terapijom. Trebala mi je samo podrška.
Zbog digitalizacije društva, izazovi roditeljstva danas su još veći, s čime se svakodnevno susrećem, kako u radu, tako i privatno (kad npr. sjedim na terasi kafića i vidim roditelje koji su klincima uvalili mobitele da mogu u miru popiti kavu).
Bez osuđivanja, pokušat ću otvoreno govoriti o svemu, ponuditi rješenja i sadržaje koji vam mogu pomoći da imate više vremena i za sebe i za svoju djecu.
Na mnoge načine i mi smo djeca. I potrebno nam je razumijevanje, podrška, partnerstvo, pomoć… Nadam se da će vam moj blog pružiti materijala za zadovoljenje nekih od ovih potreba, te otvoriti nove vidike i mogućnosti kreiranja svog i djetetovog svijeta.
Kao ovaj blog, i naša djeca su u izgradnji, samo što ta izgradnja nikad nije dovršena. Kao naša djeca i mi smo u stalnoj izgradnji. Ponekad smo i u urušavanju, što je također sastavni dio života.
Veselim se pisati o svim ovim aspektima, između jutarnje kave i večernje čaše vina, između ranojutarnje dječje dernjave i večernjeg tantruma pred spavanje. Između odraslog i odgovornog roditelja i nezrelog i osjetljivog djeteta u sebi.
Iskreno, Igor.
